Šaptač zemlji

Kad su ti rekli da im više ne trebaš.

Kad to više nije bila šala na pijanci.

Kad je smijeh ostao prikovan za katrigu.
Kad je put autom do kuće bio vječan.
Kad si sam sebi priznao: gotovo je.
Kada je zemlja ostala sama.
Kad više ništa nije bilo isto.

Samo su ista bila buđenja,
isti objedi, iste priče i gosti,
isti miris večernjeg zaborava.

Tad si i ti pomislio: "Ne trebam ih,
ne trebam nikoga"
i zarobio se, privezao za stup ponosa,
zatvorio u samicu obilja i bacio ključ
da te više nitko ne nađe.
S one strane drugima si čitao vrijeme, glasno
da ne zalutaju. Tvoje je vrijeme stalo.

Pri zadnjem razgovoru izmjerio si spokoj

"Pitagora uvijek pomogne ako drugi ne čuju",
prišapnuo si mi, stisnuvši ruke i dodao
"Današnji oblici nisu važni".

Na izlasku, u pratnji sunca, pjevušio si o uspravnosti i čovjeku.
Vonj masne juhe i kumpira na lešo nije te pridobio.
Napokon si očima pobijedio glad

i sebi pročitao vrijeme. Zadnja ipak mora biti tvoja,
a zemlja više nije sama.