Sanjam uvijek isti san

kamenolom na meti zvonika

Sanjam uvijek isti san

u cik zore stabla od stakla

Sanjam uvijek isti san

slijepac bez štapa hoda u bezdan

Sanjam uvijek isti san

mirise (ma)šina i njihovu djecu

Sanjam uvijek isti san

ruku na srcu, uvijek kad treba

Sanjam uvijek isti san

košćate patuljke i gojazne anđele

Sanjam uvijek isti san

akt u izvedbi pričljive časne

Sanjam uvijek isti san

bolesnu zemlju, bolesnije orače

Sanjam uvijek isti san

posrnuli borac rikošetira

Sanjam uvijek isti san

zvjerski orgazam seoskog kola

Sanjam uvijek isti san

u pećini impresionističke crte

Sanjam uvijek isti san

miješana sunca na spomeniku

Sanjam uvijek isti san

iz dubina nepokorijenje

Sanjam uvijek isti san

zrakom cijepljenu rulju

Sanjam uvijek isti san

gladnima u čast slomljeni kruh

Dida Niko

  

        Dida Niko je bija jako vridan čovik. Je, i malo smotan i nagao, pa i ćaknut, kako rečemo mi u selu. No, svi smo znali da će ono čega se on uvati kad-tad i privesti kraju. Možda ne na najbolji mogući način, možda ne savršeno ili jednostavno, ali 100% u nekom gotovom obliku. Za takve je ishode najzaslužnija bila njegova tvrdoglavost i strašan temperament.

        Nije Niko volija velika društva i seoske ćakule, tu i tamo bi se zna zadržati kod prijatelja, a najviše je volija tri stvari: karte, poći na ribe i naravno, splitske bile. U kartama je bija doktor znanosti, pantija je svaku, zna je namistit, ali mu je najdraže bilo stizati prednost protivnika i onda ga dokrajčiti u zadnji tren, onda kad je najbitnije. Tada su svi susidi znali da je on dobija. Gubiti je mrzija više od neprijatelja iz onoga rata (a njih je stvarno mrzija), pa bi zna po cilu šetimanu mučati dok se ne bi ukazala prilika za revanš. Od pustog igranja na karte, zaljubija se u kavala špadi i svaki put kad bi ga dobija, nije zna sakriti zadovoljstvo ispo' brka. Eto, to mu je bila jedina slaba točka, ali pošto ta karta i nema neku veliku važnost, protivnicima je bila slaba utjeha vidit kako se smješka...znali su oni za tu jednu kartu, ali šta je sa ostalin tri?
       Ribe su mu isto bile velika strast i, premda je bija vlaj, posjedova je nevjerojatan talent za vrhunski ulov. Posebno su ga inspirirale lignje, zbog kojih bi se zna pripremati danima unaprid (i fizički i psihički) nebi li ih tako lakše slomija. Te su njegove pripreme izgledale poput iskrcavanja saveznika u Normandiji; od pustoga gomilanja potrebnih i nepotrebnih rekvizita sve do patološki detaljnog sređivanja prije samoga polaska. Samo ga je jedna stvar, zapravo osoba, mogla omesti u cilom tom procesu. Naime, kad bi potem šta ga je dilija od porta srija izvjesnu šjoru Lenku, lokalnu ćakulonu, sve bi njegove pripreme istoga časa pale u vodu. Jadnić je bija uvjeren kako je Lenka štriga među štrigama i kako će se kući sigurno vratiti praznih ruku ako je bude srija na dan za poć' na ribe. Kol'ko san ga puta ka' mulac zna čuti da beštima, gore nego kad bi gubija na karte, ukoliko bi mu se Lenka ukazala. Svega je tu bilo, i spominjanja božanstava u općenju s rogatim životinjama, i djevica koje se bave najstarijim zanatom, eto, toliko bi njega ta baba izbacila iz takta. 

       Jednom su tako on i rođak Nado pošli loviti ribe noću, za vrime velike zime. Dida je zna malo jače štediti jer ga život baš i nije mazija, pa su se otisnili na more bez šterike. I tako, plove oni lagano, da će izaći iz porta, kad se odjednom ispri' njih stvori veliki brod koji je prevozija sabun. Nisu se njih dva ni uspila snaći, jedva da su vikon pokušali dati do znanja kako će doći do nesriće, a brod ravno na njih...i prevrne ih onako brižne i prestravljene u mrzlo more. E sad, problem nije bija taj što su oni bili mokri do kosti ili što se brod prevrnija, ne, ne. Dida je sa sobom ima puno opreme, mriže, vrše, i sve je tom prigodom bilo izgubljeno. A najviše mu je bilo ža' maca s ključevima na kojemu je počiva cili njegov život. Dobro se sićan tog maca, bija je težak jedno kilo i po' i bučija je ka' svadbena zvona. Tako je Dida Niko dobija još koju sidu, a već ih je moga' komotno izvoziti. No, nije se da i danima nas je uvjerava kako on točno zna di su mu ključevi potonuli i da će ih uspiti naći ma koliko god se mi njemu rugali i pravili budalu od njega.

       Poša' je tako dida opet na ribe za neko vrime, ovaj put bez rođaka. Tija je da pojden š njin.  Tako je uzea svu opremu, a i neku čudnu i dugu kuku. Na svaki je moj dosadni upit: „Dida, a šta će ti to?“ odgovara: „Muči mali, vidit ćeš“. Stignemo mi tako do broda, ukrcamo stvari i opet lagano prema izlasku na more. Već je lagano pada mrak, a mene je crno more uvik nekako malo plašilo. Odjedanput zaustavi dida brod, izvadi kuku, utopi je i počne strugati po dnu. Tad mi je sinulo: on želi svima dokazati kako nije još šempjo i kako more naći te svoje najdraže i neprežaljene ključeve. Par minuta se ništa nije čulo, samo mamurna bonaca i didovo otežano disanje, a onda ka' da je grom puka' nasrid broda: „Evo ih, pas im mater...naša san ih...mislili su me zajebati...e, neće, pizda im materina!“ Za koji sekund je izvuka kuku i na zadnjem kraju su se čudesno pojavili ključevi. Kako su samo zvonili, bit će neko u selu pomislija da se neka dižgracija dogodila. Uglavnom, dida je bija sritan ka' malo dite i naslađiva se idućih nekoliko miseci.
       A Hajduk? To je posebna priča. Moj je otac, njegov zet, bija vatreni dinamovac, a to je značilo minimalno ratno stanje kad bi se „bili“ i „modri“ susreli u derbiju. Znala su njih dva poći skupa na Poljud, pa svaki na svoju stranu, da ne polete žlepe ako zaškripi. Dida je stvarno obožava Hajduka, u garaži je drža' postere zlatne Ivićeve generacije, Vukasa, Jurice Jerkovića, pa slike s uspješnih i manje uspješnih europskih natjecanja. Svugdi mu je bija taj Hajduk, moran priznati, više u srcu nego u glavi. Svaki put kad bi na tv bila repriza Hajdukove utakmice, dida je ka' lud skaka i ništa u tom trenu nije bilo važnije jer, kako je i on sam zna reć: „Čekaj, pušti me na miru da gledan, možda se nešto promini!“

I duša zauzima neki prostor 

Svaki brod, kad isplovi, bio on mali, nešto veći ili pak gigant, ima svog osobnog remorkera, neku intimnu priču, katkad sasvim prizemnu, a nekad uzvišenu misiju, neki razlog što ga vuče od mula prema pučini i obratno. Bilo da se radi o pasari, leutu, koči, galiji, trajektu, podmornici, nosaču aviona ili transoceanskom brodu, u njihovom ćemo pjenušanju mora uvijek naći tragove zapovijedi, molitvi, beštimanja i zahvala; dakako, ukoliko se tijekom svojih putovanja sačuvaju od morskih trapula ili se ukažu kakvom sretnom roniocu, ako ih je već zadesio najgori mogući životni ishod. Pred vama je važno nevažna priča o brodovima, barkama, čamcima, plovilima, zovite ih kako vam drago. I slobodno se poslužite simbolikom, ako je pronađete. Legende kažu da se, ovisno o ulozi plovila i njihovoj sudbini, sami barkajoli s onoga svijeta pobrinu za njihove posmrtne ostatke. Tako je npr. podmukli Haron jedva dočekao da se domogne bahatog Titanika, samouvjerenog diva ograničene inteligencije. Za njega je, dobivši odobrenje od šefa Pakla d.o.o., izgradio zasebni krug, budući da ga je bilo nemoguće transportirati preko Aherona. Ostavio je neku nevažnu olupinu u Atlantiku, čisto reda radi, i pokupio sirotog Titanka. Bilo je dotad i drugih lađa i lađara koji su mislili da su besmrtni (Odisej je tako skoro poginuo, spasio ga joker zovi Zeusa), ali nitko nije zračio takvom arogancijom kao što je to činilo čudo iz Bristola zajedno s posadom. I tako se naš dragi Haron nasladio i zasitio, barem do svjetskih sukoba većih razmjera. A Titanko još uvijek stenje i cmizdri, kažu da mu je plač nalik primjesi mačjeg parenja i basa Mirne Berend. Za smrtonosnu santu leda je rečeno kako je zadnji put viđena u društvu najboljeg pelinskog ekstrakta namijenjenog najvjerojatnije samom Svevišnjem. To se bogami zove božja volja. Naravno, nije Titanik jedini nastradali brod u ljudskoj povijesti, premda su ga toliko izreklamirali da se pitam gdje li su njegovi dimnjaci na Gavrilovićevoj pašteti, hm?! To se zasigurno ne može reći za tisuće brodova s lijekovima, hranom i ranjenicima potopljenima za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Oni su pak trebali biti primljeni, i to ceremonijalno, s visokim počastima, u Raj. No cijela priča ima trač pozadinu. Naime, gotovo svemogući Sv. Petar je imao nemalih logističkih problema i teških dilema kad su mu se, nakon Salamine i Lepanta, dogodila masovna ratna potapanja i ukazali novi gosti, od mesa i metala, pred vratima. Pa nije Raj Rotterdam, zaboga! Ili neko vječno počivalište gdje će se te grdosije i patuljasti čamci za spašavanje bućkati u vijeke vjekova! Budući da, za razliku od kolege Harona, nije dobio dopuštenje za izgradnju odnosno nadogradnju Raja i sjetivši se svoje ribarske prošlosti, Sv. Petru je sinulo gdje bi mogao smjestiti tu silnu flotu kako bi im osigurao besmrtnost, a da ne završe u kakvom rezalištu Limba ili Čistilišta, najvećim, ali i prenapučenim čekaonicama. To je bilo mjesto idile i blagostanja, mira i razvoja, u najljepšoj zemlji na svijetu, tamo gdje je mediteran kakav je nekad bio. Da, pogađate, radi se o hrvatskim brodogradilištima. Sve te napaćene duše svakakvih vrsta plovila, od čamca za spašavanje do krstarice, postale su godinama neizdrživo breme čak i jednom posve zdravom, principijelnom ekonomskom sustavu poput hrvatskog. I duša zauzima neki prostor, zar ne? Tako je, pomalo neodgovorno, kad je ponestalo mjesta u škveru, počelo spiritualno punjenje geomorfoloških oblika karakterističnih za našu obalu. Postoji mali milijun neistraženih grota u blizini „Viktora Lenca“, „3. Maja“, „Brodosplita“, pa čak i „Lamjane“ koje je rajski portir uključio u sustav podmorskih tunela. Reljef hrvatske obale se tako pokazao iznimno korisnim za nedaće koje su snašle nebeska prostranstva. Izgleda da se upravo jedino i Nebu možemo i obratiti, kad nas je ono već nasamarilo.

A tribute to night

A tribute to night (feat. Ž. alias Stranac u noći) O noći je najlakše pričati, o noći bi svi pisali, o noći svi misle da mogu nešto pametno reći. Eto dakle i mene da u ovom minijaturnom nokturnu budem u središtu pažnje iliti kako kažu u angloameričkom svijetu, attention whore. Baš sam iz tih pobuda odlučio ovu noćnu pričicu napisati usred bijela dana, a čitati usred njegovog smiraja. Pa nek priča bude drukčija, strašna u svojoj razotkrivenoj, goloj dosadi. Ovaj noćni ekskursus je prije svega nemaštovit, spor i banalan jer mu slijedi dan najobdareniji svjetlošću, dan koji sve zasjenjuje. A vi što slušate, da, da, vi, vidim vas tamo iza...nemojte ni početi zijevati jer, kako se nekad znalo reći „progutat će vas mrak“. Mwahahahaha... Ali vratimo se mi na noć. Što je noć? Dobro pitanje. Nešto o njoj znamo svi. Razmislite. Noć je bila prije svega, prije Big Benga, svakako prije kokoši i prije jajeta, tako da i raspravu o njihovom primatu možemo komotno spremiti u škabelin. Ni kokoš, ni jaje, već noć. Piscima je pak noć tajnovita božica u svojoj nedodirljivoj bezbojnosti, a ideje frcaju kao iskrice u solsticijskoj vatri, pa mašta najbrže i najbolje radi, kao V8 motor, sve u šesnaest. I tu pisci prevare, jer u noći nema istine ili laži, njezini su likovi nejasnih obrisa, a riječi se u njoj isprepliću kao povrće u svježem gazpachu. Ne vjerujte nijednoj noći, prevrtljive su ćudi i, ako vam se čini da se u njih nekada možete skloniti od briga i nevolja, varate se: noćni savjet je najgori i najbesmisleniji. Zato se i kaže: odi i prespavaj. I kad odspavaš stvarno, sve ono što se odigravalo noć prije čini se jako glupim. A piscima je noćna inspiracija zapravo izgovor za sva najbolja djela što nikada nisu ugledala svjetlo dana. Uvijek sam se divio onima što noću rade. Čistačima, pekarima, portirima, čuvarima, kampanjcima. Njima se sve preokrene, dan za noć, noć za dan, teško je ostati normalan u ekstremnim okolnostima. Ali ako im se sve preokrene, to znači da je njihova noć zapravo dan, a dan noć, pa onda oni nisu pod utjecajem zle noćne kobi. Dokaz da u svemu postoji iznimka. Slava im. Noćni seks? Dobar, loš, precijenjen, podcijenjen? Ma sve to zajedno, ovisi s kim si se spandžao. Ipak, svakakva su iznenađenja moguća, stoga preporučam nošenje lampadine kako bi se izbjegla ona najneugodnija. Samo postoji jedan problem, a to su oni što ne vole raditi „one stvari“ dok ima svjetla. E tu ni lampadina ne pomaže, valjda je tim ljudima radoznalost jača strana. Što pak reći o ovoj noći? Nešto se mora reći. A najkraća noć zaslužuje i najkraću priču. Sjećate li se one igre dan/noć kad smo bili djeca? Ono kad netko kaže „dan“, pa se stoji, a onda se kaže „noć“ pa se čučne? Sve oni koji se sjećaju molim da nakratko opet budemo djeca i da zaigramo još jednom. Spremni? Dan. Noć. Dan. Noć. Noć. Noć. Dan. Noć. Dan. Dan. Noć. Dan, Dan... Da, sutra je novi dan.