Misunderstood

"How can I feel abandoned even when the world surrounds me
How can I bite the hand that feeds the strangers all around me
How can I know so many
Never really knowing anyone

If I seem superhuman
I've been
Misunderstood"

Povratak nepokorijenju

Ja bih se vratio blatu
Mekanom. Blagom. Crvenom.
Da nakon vječne kiše zaronim
u tu utrobnost
i ogrnem se medenom placentom
Da žvačem hrskave rubove
Da kusam slatko-kiseli umak
Zemljani agrodolce

Uh što bih dao da se vratim blatu

blatu svih svojih predaka
blatu što čuva
sve zaboravljene stihove
sve posrnule hrabrosti
sve povratke odlaska
sve odlaske povratka
sve zaboravljene stihove
sve najbolje hrabrosti
svu utrobnost

Ja bih se vratio blatu
Tvom. Mom. Našem. Ničijem.
Najdražem.
Gledao gore. Divio se arhitekturi bjeline

Blato uvijek prihvaća

Nosim...ljubav

Nosim broj
rasutih sjećanja
unajmljenih gulaga
u zemlji bez zemlje
u zemlji bez ljudi
u zemlji u kojoj su djeca

prošlost

usred ničega
usred nečega što nalikuje ničemu
što puca od boli kad susretne ljubav

Nosim znak
omamljenih kostiju
okupanih vapnenačkom krvlju
u moru bez mora
u moru bez riba
u moru čiji su mornari

ideja

usred ničega
usred nečega što nalikuje ničemu
što traje više od vremena

Nosim dah
Radosne praznine
pred zagrljaj
Nosim laži
na površini pogleda
i masnih obećanja
Nosim slova
odbijenih pisama
i apokrifnih odjeba

Nosim sebe
i sva moja lica
usred ničega
usred nečega što nalikuje ničemu
što puca od boli kad susretne

ljubav


 …

Viadana

Djevojčici koju ne poznam
dom je druga strana rijeke
Ta velika voda naše riječi siječe
a vrisak jablanima u korijenje odvlači

Istog trena u muku tražimo dah
i napokon dišemo, ali ne kao ljudi
koji ne znaju
koji nikad neće znati
kojima je bolje da ne znaju
kako izgleda kidanje korita
i slamanje zemlje

Samo neki znaju i poput nas
tamjanom se hrane i zaklon u magli išću

Djevojčici koju ne poznam
dom je druga strana rijeke
Bez gledanja u tu rijeku gledamo
i uporno lovimo čas izvor, čas ušće

Ona sluti da su nam govori isti
ja slutim da govor taj je spas
od kidanja korita
slamanja zemlje
i odvlačenju jablanima u korijenje

Djevojčicu s druge strane rijeke
upoznao sam - djevojčica više nije
više se ne hrani tamjanom
više u muku ne traži dah
Svoju djecu na veliku vodu vodi
međ' vrištećim jablanima odbacuje strah

Šaptač zemlji

Kad su ti rekli da im više ne trebaš.

Kad to više nije bila šala na pijanci.

Kad je smijeh ostao prikovan za katrigu.
Kad je put autom do kuće bio vječan.
Kad si sam sebi priznao: gotovo je.
Kada je zemlja ostala sama.
Kad više ništa nije bilo isto.

Samo su ista bila buđenja,
isti objedi, iste priče i gosti,
isti miris večernjeg zaborava.

Tad si i ti pomislio: "Ne trebam ih,
ne trebam nikoga"
i zarobio se, privezao za stup ponosa,
zatvorio u samicu obilja i bacio ključ
da te više nitko ne nađe.
S one strane drugima si čitao vrijeme, glasno
da ne zalutaju. Tvoje je vrijeme stalo.

Pri zadnjem razgovoru izmjerio si spokoj

"Pitagora uvijek pomogne ako drugi ne čuju",
prišapnuo si mi, stisnuvši ruke i dodao
"Današnji oblici nisu važni".

Na izlasku, u pratnji sunca, pjevušio si o uspravnosti i čovjeku.
Vonj masne juhe i kumpira na lešo nije te pridobio.
Napokon si očima pobijedio glad

i sebi pročitao vrijeme. Zadnja ipak mora biti tvoja,
a zemlja više nije sama.

Sanjam uvijek isti san

kamenolom na meti zvonika

Sanjam uvijek isti san

u cik zore stabla od stakla

Sanjam uvijek isti san

slijepac bez štapa hoda u bezdan

Sanjam uvijek isti san

mirise (ma)šina i njihovu djecu

Sanjam uvijek isti san

ruku na srcu, uvijek kad treba

Sanjam uvijek isti san

košćate patuljke i gojazne anđele

Sanjam uvijek isti san

akt u izvedbi pričljive časne

Sanjam uvijek isti san

bolesnu zemlju, bolesnije orače

Sanjam uvijek isti san

posrnuli borac rikošetira

Sanjam uvijek isti san

zvjerski orgazam seoskog kola

Sanjam uvijek isti san

u pećini impresionističke crte

Sanjam uvijek isti san

miješana sunca na spomeniku

Sanjam uvijek isti san

iz dubina nepokorijenje

Sanjam uvijek isti san

zrakom cijepljenu rulju

Sanjam uvijek isti san

gladnima u čast slomljeni kruh

Dida Niko

  

        Dida Niko je bija jako vridan čovik. Je, i malo smotan i nagao, pa i ćaknut, kako rečemo mi u selu. No, svi smo znali da će ono čega se on uvati kad-tad i privesti kraju. Možda ne na najbolji mogući način, možda ne savršeno ili jednostavno, ali 100% u nekom gotovom obliku. Za takve je ishode najzaslužnija bila njegova tvrdoglavost i strašan temperament.

        Nije Niko volija velika društva i seoske ćakule, tu i tamo bi se zna zadržati kod prijatelja, a najviše je volija tri stvari: karte, poći na ribe i naravno, splitske bile. U kartama je bija doktor znanosti, pantija je svaku, zna je namistit, ali mu je najdraže bilo stizati prednost protivnika i onda ga dokrajčiti u zadnji tren, onda kad je najbitnije. Tada su svi susidi znali da je on dobija. Gubiti je mrzija više od neprijatelja iz onoga rata (a njih je stvarno mrzija), pa bi zna po cilu šetimanu mučati dok se ne bi ukazala prilika za revanš. Od pustog igranja na karte, zaljubija se u kavala špadi i svaki put kad bi ga dobija, nije zna sakriti zadovoljstvo ispo' brka. Eto, to mu je bila jedina slaba točka, ali pošto ta karta i nema neku veliku važnost, protivnicima je bila slaba utjeha vidit kako se smješka...znali su oni za tu jednu kartu, ali šta je sa ostalin tri?
       Ribe su mu isto bile velika strast i, premda je bija vlaj, posjedova je nevjerojatan talent za vrhunski ulov. Posebno su ga inspirirale lignje, zbog kojih bi se zna pripremati danima unaprid (i fizički i psihički) nebi li ih tako lakše slomija. Te su njegove pripreme izgledale poput iskrcavanja saveznika u Normandiji; od pustoga gomilanja potrebnih i nepotrebnih rekvizita sve do patološki detaljnog sređivanja prije samoga polaska. Samo ga je jedna stvar, zapravo osoba, mogla omesti u cilom tom procesu. Naime, kad bi potem šta ga je dilija od porta srija izvjesnu šjoru Lenku, lokalnu ćakulonu, sve bi njegove pripreme istoga časa pale u vodu. Jadnić je bija uvjeren kako je Lenka štriga među štrigama i kako će se kući sigurno vratiti praznih ruku ako je bude srija na dan za poć' na ribe. Kol'ko san ga puta ka' mulac zna čuti da beštima, gore nego kad bi gubija na karte, ukoliko bi mu se Lenka ukazala. Svega je tu bilo, i spominjanja božanstava u općenju s rogatim životinjama, i djevica koje se bave najstarijim zanatom, eto, toliko bi njega ta baba izbacila iz takta. 

       Jednom su tako on i rođak Nado pošli loviti ribe noću, za vrime velike zime. Dida je zna malo jače štediti jer ga život baš i nije mazija, pa su se otisnili na more bez šterike. I tako, plove oni lagano, da će izaći iz porta, kad se odjednom ispri' njih stvori veliki brod koji je prevozija sabun. Nisu se njih dva ni uspila snaći, jedva da su vikon pokušali dati do znanja kako će doći do nesriće, a brod ravno na njih...i prevrne ih onako brižne i prestravljene u mrzlo more. E sad, problem nije bija taj što su oni bili mokri do kosti ili što se brod prevrnija, ne, ne. Dida je sa sobom ima puno opreme, mriže, vrše, i sve je tom prigodom bilo izgubljeno. A najviše mu je bilo ža' maca s ključevima na kojemu je počiva cili njegov život. Dobro se sićan tog maca, bija je težak jedno kilo i po' i bučija je ka' svadbena zvona. Tako je Dida Niko dobija još koju sidu, a već ih je moga' komotno izvoziti. No, nije se da i danima nas je uvjerava kako on točno zna di su mu ključevi potonuli i da će ih uspiti naći ma koliko god se mi njemu rugali i pravili budalu od njega.

       Poša' je tako dida opet na ribe za neko vrime, ovaj put bez rođaka. Tija je da pojden š njin.  Tako je uzea svu opremu, a i neku čudnu i dugu kuku. Na svaki je moj dosadni upit: „Dida, a šta će ti to?“ odgovara: „Muči mali, vidit ćeš“. Stignemo mi tako do broda, ukrcamo stvari i opet lagano prema izlasku na more. Već je lagano pada mrak, a mene je crno more uvik nekako malo plašilo. Odjedanput zaustavi dida brod, izvadi kuku, utopi je i počne strugati po dnu. Tad mi je sinulo: on želi svima dokazati kako nije još šempjo i kako more naći te svoje najdraže i neprežaljene ključeve. Par minuta se ništa nije čulo, samo mamurna bonaca i didovo otežano disanje, a onda ka' da je grom puka' nasrid broda: „Evo ih, pas im mater...naša san ih...mislili su me zajebati...e, neće, pizda im materina!“ Za koji sekund je izvuka kuku i na zadnjem kraju su se čudesno pojavili ključevi. Kako su samo zvonili, bit će neko u selu pomislija da se neka dižgracija dogodila. Uglavnom, dida je bija sritan ka' malo dite i naslađiva se idućih nekoliko miseci.
       A Hajduk? To je posebna priča. Moj je otac, njegov zet, bija vatreni dinamovac, a to je značilo minimalno ratno stanje kad bi se „bili“ i „modri“ susreli u derbiju. Znala su njih dva poći skupa na Poljud, pa svaki na svoju stranu, da ne polete žlepe ako zaškripi. Dida je stvarno obožava Hajduka, u garaži je drža' postere zlatne Ivićeve generacije, Vukasa, Jurice Jerkovića, pa slike s uspješnih i manje uspješnih europskih natjecanja. Svugdi mu je bija taj Hajduk, moran priznati, više u srcu nego u glavi. Svaki put kad bi na tv bila repriza Hajdukove utakmice, dida je ka' lud skaka i ništa u tom trenu nije bilo važnije jer, kako je i on sam zna reć: „Čekaj, pušti me na miru da gledan, možda se nešto promini!“