Epitaf jednog ljeta: kolovoški ples


Hladne su kapi jutros
oprale prozirne duše,
u progonstvo potjerale
vrući bijes starih borova.

Jesen je pokucala,
ništavilo se odazvalo;
oronulim korakom
ušla je nepozvano.

Riječi sporo teku sad,
u sjeti se vuku i isparavaju,
odzvanjaju nepreglednim daljinama,
čuje ih samo skamenjeno pero.

Na ogledalu života
ostala je tek gorčinom otisnuta slika...
ona prebire nevidljive valove nade,
igra se s tamnim plamenovima kiše.

Svinjske gripe

Hajlanderi

Pod nebeskim mikroskopom
vrše se eksperimenti,
svakim danom novost neka.
Zbilja se zbiva obilje otkrića.

Kao da bakterije slijede
zakone čuvstava,
ali neki Parazit
ne da mi da znam,
zavukao se podlac
i već je razmnožen.

Čudni su putevi mikroorganizama
s termičkom izolacijom
što sramežljive zarobljenike glume.

U kazalištu laboratorija hara
tetanus besmrtni.

De vulgari vita...

Na blogu obično ostavljam pjesničke uratke, ali danas, ponukan cjelokupnom situacijom oko sebe, osjećam potrebu da se ljudima obratim na drugačiji način.

Zbrojivši sve pluseve i minuseve u dosadašnjem životu, sa zadovoljstvom dolazim do pozitivnog rezultata. U ovom trenutku se mogu opisati kao sretna osoba čije su najveće brige bavljenje voljenim predmetom istraživanja. Takvo stanje mogu pripisati nekim svojim zaslugama, ali i dobrim lančanim okolnostima (čitaj: trud onih kojima je stalo do mene). Katkad se zapitam koliko sam sve ovo zapravo zaslužio i po kojim ću stazama kročiti, hoću li biti dovoljno odgovoran da budem koristan zajednici, što je meni osobno primaran cilj svakog ljudskog bića. Jesam li shvatio da se ovakva odskočna daska mora iskoristiti? Život ne čeka one koji kasne ili su zaokupljeni razmišljanjem, možeš biti bezobzirno brz ili filozofski kalkulant; prostor između tih dvaju odabira je širok, premda nezahvalan. Nazvao bih ga tupilom. To je naizgled dobroćudni kavez gdje je odgovornost svedena na minimum, refleksi umrtvljeni, a djela značajna koliko i san kojeg se nismo u stanju sjetiti.
U meni tinja iracionalna hrabrost, opasna hrabrost. Nisam siguran hoću li je ikad spoznati i jesam li kadar iskoristiti sve njezine prednosti, ne za sebe osobno niti za uži krug meni značajnih ljudi, za koje znam kako dišu, već za buđenje kolektivne svijesti. Ta svijest je danas prijeko potrebna, poput zraka kojim se svakodnevno hranimo, a nju većina društva, u obliku pojedinaca, odbacuje jer u njoj nema kratkoročne koristi. Znam da je ovakva vrsta terena podložna omalovažavanju i lakom vrijeđanju, toga sam potpuno svjestan. Ipak se radi o najplićim i najnefleksebilnijim ljudskim emocijama kojima nisu potrebne posebne sposobnosti izražavanja, premda se inteligencija ne smije spajati s nečijom elokvencijom. Postoje ljudi bezgranične razgovorljivosti, ali i gluposti, te isto tako stidljivih pojedinaca koji možda neće cijelu večer ispustiti riječ iz svojih usta, a da odjednom, kao munja iz vedra neba, sijevne najveća mudrost dotadašnjeg druženja. Kod ljudi nema aksioma, stalnih pravila i matematičkih jednadžbi.
Volio bih da ljudi shvate važnost samostalnog rasuđivanja i dijaloga, da budu ljudi, a ne skupina lako obmanjivih sličica.

...

Dahom što ponire niz lice moje
čujem sjećanjima spletene boje,
čujem uru progona bratske ptice,
na krilima njenim toksične klice;
predugo nam traje oproštajni čas,
putevima odzvanja duboki bas.

Sad kad sumrak pred bojama korača,
da li mi je sjena zbog toga kraća?
Jesu li tajne moje otkrivene
što ostadoh bez tijela i sjene?

Splav pred vȁlom u studenu večer mre,
kako da je spasim da ne isčezne?
Sav taj mrak i dah što u njemu tone
kida žile, životu drage spone;
čemu onda pusti trud da ishlapi,
k'o krv do posljednje vrijedne kapi?

Niz lice moje još ponire taj dah,
al' ne poznam više ni suze ni strah.

Beyond the white morning

I remember being asleep
a second long as one whole hour
the virtouosity of dreaming
coming through the smoke

In the clumsy embrace
of undefined colours
saved in a speechless moment
out in the perfect silence
where even breathing disappears

Le ciel est simple
Le ciel parle

Another day is fading, failure overrunned
night is coming faster

The pressure of life released
youth restored, for a minute passed in wishes

Fingers approaching eyes
without control, moved by invisible wind

This rain is buying my soul
this curtain is bringing back my hidden half.

Mene samo vjetar zna


Mene samo vjetar zna,

njemu dušu odajem,

u njemu moje riječi žive,

on ih čuva…

Njegov divlji vihor

diže me kad posrnem,

pokreće kad zastanem.

Mene samo vjetar zna,

korake moje prepoznaje,

u njemu moje želje plamte,

on ih ostvaruje…

Njegov strašni huk

veže me za vječnost,

uzima me za ruke

i odnosi.