...

Dahom što ponire niz lice moje
čujem sjećanjima spletene boje,
čujem uru progona bratske ptice,
na krilima njenim toksične klice;
predugo nam traje oproštajni čas,
putevima odzvanja duboki bas.

Sad kad sumrak pred bojama korača,
da li mi je sjena zbog toga kraća?
Jesu li tajne moje otkrivene
što ostadoh bez tijela i sjene?

Splav pred vȁlom u studenu večer mre,
kako da je spasim da ne isčezne?
Sav taj mrak i dah što u njemu tone
kida žile, životu drage spone;
čemu onda pusti trud da ishlapi,
k'o krv do posljednje vrijedne kapi?

Niz lice moje još ponire taj dah,
al' ne poznam više ni suze ni strah.