Na blogu obično ostavljam pjesničke uratke, ali danas, ponukan cjelokupnom situacijom oko sebe, osjećam potrebu da se ljudima obratim na drugačiji način.
Zbrojivši sve pluseve i minuseve u dosadašnjem životu, sa zadovoljstvom dolazim do pozitivnog rezultata. U ovom trenutku se mogu opisati kao sretna osoba čije su najveće brige bavljenje voljenim predmetom istraživanja. Takvo stanje mogu pripisati nekim svojim zaslugama, ali i dobrim lančanim okolnostima (čitaj: trud onih kojima je stalo do mene). Katkad se zapitam koliko sam sve ovo zapravo zaslužio i po kojim ću stazama kročiti, hoću li biti dovoljno odgovoran da budem koristan zajednici, što je meni osobno primaran cilj svakog ljudskog bića. Jesam li shvatio da se ovakva odskočna daska mora iskoristiti? Život ne čeka one koji kasne ili su zaokupljeni razmišljanjem, možeš biti bezobzirno brz ili filozofski kalkulant; prostor između tih dvaju odabira je širok, premda nezahvalan. Nazvao bih ga tupilom. To je naizgled dobroćudni kavez gdje je odgovornost svedena na minimum, refleksi umrtvljeni, a djela značajna koliko i san kojeg se nismo u stanju sjetiti.
U meni tinja iracionalna hrabrost, opasna hrabrost. Nisam siguran hoću li je ikad spoznati i jesam li kadar iskoristiti sve njezine prednosti, ne za sebe osobno niti za uži krug meni značajnih ljudi, za koje znam kako dišu, već za buđenje kolektivne svijesti. Ta svijest je danas prijeko potrebna, poput zraka kojim se svakodnevno hranimo, a nju većina društva, u obliku pojedinaca, odbacuje jer u njoj nema kratkoročne koristi. Znam da je ovakva vrsta terena podložna omalovažavanju i lakom vrijeđanju, toga sam potpuno svjestan. Ipak se radi o najplićim i najnefleksebilnijim ljudskim emocijama kojima nisu potrebne posebne sposobnosti izražavanja, premda se inteligencija ne smije spajati s nečijom elokvencijom. Postoje ljudi bezgranične razgovorljivosti, ali i gluposti, te isto tako stidljivih pojedinaca koji možda neće cijelu večer ispustiti riječ iz svojih usta, a da odjednom, kao munja iz vedra neba, sijevne najveća mudrost dotadašnjeg druženja. Kod ljudi nema aksioma, stalnih pravila i matematičkih jednadžbi.
Volio bih da ljudi shvate važnost samostalnog rasuđivanja i dijaloga, da budu ljudi, a ne skupina lako obmanjivih sličica.
Nema komentara:
Objavi komentar