Još jedna pjesma (ovaj put u izuzetno prirodnoj rimi) nastala snažnom introspekcijom za vrijeme "ne pretjerano izraženog" optimizma. Uostalom, pesimisti su optimisti s iskustvom...ili im možda fali hrabrosti, to je na kraju krajeva sasvim subjektivna procjena.
Kukavica i Istina
Tiho mi budi živote, večeras,
stari te drug očajno moli
da mu suze brižno očuvaš
od kandža prodane boli.
Usred jecaja glas svoj pritaji
jer mrtvački bljesak ne mari za slabe,
ako ponos i načas zataji
ne brini, vrijeme sve jede, od pete do glave.
Ne skrivaj se, ne laži, ne bježi,
jadikovke pokošene nek' trunu
dok kukavica na sebe reži,
Da, proklinje pretešku, poklonjenu krunu.
I pada maska, nijema i laka,
lice spremno da zamjenu nađe,
da ga zapljusne težina mraka,
potope se sve spasonosne lađe.
Opsjednuto, tvrdoglavo vjeran,
obraćam se, živote, baš tebi,
ni sam ne znam što smjeram
ni koliko časak istine vrijedi.
Nema komentara:
Objavi komentar