Probudilo me u zoru. Trgnuo sam se kad je mrak počeo podizati svoj plašt, točno u 4. 44h, koliko je ura tada pokazivala. Struktura ovog skromnog uratka, no izrazito osjećajnih slika, već je nesvjesno bila poslagana. Sve što sam napravio bilo je prepustiti tom "subconsciumu" da djeluje, da progovori umjesto neispavanog fragmenta moje malenkosti. Here we go...
4. 44
Kao nestašan mjesec
pobjegla si i ove noći,
nestala u trenu…
Ne mogu zavladati snom
ni zaposjesti misli,
izbrisati te iz njih…
Ne mogu pronaći riječi
ni ući ti u trag,
i pokušati oživjeti…
No slijedim tanki konac
izmišljene nesuvisle nade,
provučen kroz bagremje nepoznanica…
put do tvojih usana trnovit je i dug.
Želim da oči tvoje progovore,
da me love,
da me otmu,
da me slome,
da me unište,
u bijednog crva pretvore…
ako ništa, bar ću znati -
tvoj sam.
Želim te bolesno,
Želim te nadljudski,
Želim te neprestano.
Ogrozd čežnje prepun je plodova,
pomogni da ne istrunu…
budi ono što iluzija nije,
budi nebeski svod mojim zvijezdama…
Nema komentara:
Objavi komentar