Zvuk samoće

Odnedavno spoznajem,
ćutim čudan znak,
evo ga, ponovo se javlja,
mrakom i zlim slutnjama obavijen…

Naoko krhkih, neupadljivih crta,
apatijom išaran,
no privlačan kao boginja,
začaranom melodijom,
vrtoglavo me uzima...
u svoje krilo.

Srebrne niti kose
u šaci nalazim,
thanathos vremena
rukama mojim vlada,
anagrami bez rješenja nižu se…

Čovjek je prošlost,
aorist od rođenja,
sutra je novi dan,
tako barem govore...
ali i dalje neumorno igraju
mramorni zvuci samoće…