Nemam neki prisnije odnose s duhovima prošlosti. Mislim, nesumnjivo postoje i s vremena na vrijeme se stidljivo pojave, čak skliznu do moždanog središta sjećanja, ali isto tako isčeznu gotovo na prstima, neuredno.
Kako bih sve ovo objasnio u što manje riječi ne znam i da budem još iskreniji, nije me pretjerano briga. Neka sjećanja ne zaslužuju biti važnija od prašine vulgaris; usudio bih se reći da je i ta obična prašina konzistentnija od poneke začahurene uspomene koju volimo čuvati, a da ju ipak na kraju potisnemo iz razloga što traumatični trenuci prvi isplivaju. Stvarnost u sjećanju je povratak na zemlju, neka vrsta osvještenja poput jutarnjeg umivanja.
Život napokon nije vrijedan okretanja unazad, osim ako ne volite stalno zapinjati. Jedino je pogledom uperenim u sutra moguće očuvati snove.
Nema komentara:
Objavi komentar