Nisam te tražio,
samo bih te gledao.
Smiješno si sjedila
u zemlji čudesa.
Zagonetke u kosi,
ni obrisa raspletu.
Nisi me tražila,
samo bi me gledala.
Smiješno sam sjedio
u mozaiku glasova.
Varljive tišine
k'o da nešto tajim.
Nije tajna sve što šuti,
a rasplet se vidi lako
kad uslijed jednog bala
očima prepustiš riječ.
subota, 26. prosinca 2009.
četvrtak, 24. prosinca 2009.
Čestitka
Zameo nas vjetar, drugarice i drugovi,
u času kad su dani kraći, a pjesma blijedi;
Unatoč svemu, svjetlo gori i ne štedi se,
nemojmo ni mi i bit ćemo nadomak sreći.
Naučimo naizust sve poruke praznih boca
dok lovci tihoj publici pričaju priče;
Što se u loncu kuha, to se lako pojede,
čudesne gluposti za svježe klanu kopilad.
Naša je realnost pamet poljske gliste,
narodu znana k'o dobra, bitna, korisna;
Skrivamo se pod zemljom kad žega nasrne,
s kišom otpuzamo van, pa nas rijetko viđaju.
Veliki makijato i čaša vode, molim!
Zameo nas vjetar, drugarice i drugovi,
u času kad su dani kraći, a pjesma blijedi;
Unatoč svemu, svjetlo gori i ne štedi se,
nemojmo ni mi i bit ćemo nadomak sreći.
Naučimo naizust sve poruke praznih boca
dok lovci tihoj publici pričaju priče;
Što se u loncu kuha, to se lako pojede,
čudesne gluposti za svježe klanu kopilad.
Naša je realnost pamet poljske gliste,
narodu znana k'o dobra, bitna, korisna;
Skrivamo se pod zemljom kad žega nasrne,
s kišom otpuzamo van, pa nas rijetko viđaju.
Veliki makijato i čaša vode, molim!
četvrtak, 17. prosinca 2009.
Tiraniju posvuda dišem,
stopljena je s nebom
da gluhim dušama ovlada,
ne prestaje.
U hodu druga nemam,
nijema pahulja doluta
i odluta nekim putevima
bez povratka.
Ja sam nečisti zrak,
svjestan uroka što teče
kao bujica što grabi
svoju sreću.
Ne odričem se slova
niti bilo čega napisanog,
život je dalek, znam,
smrt tako blizu.
stopljena je s nebom
da gluhim dušama ovlada,
ne prestaje.
U hodu druga nemam,
nijema pahulja doluta
i odluta nekim putevima
bez povratka.
Ja sam nečisti zrak,
svjestan uroka što teče
kao bujica što grabi
svoju sreću.
Ne odričem se slova
niti bilo čega napisanog,
život je dalek, znam,
smrt tako blizu.
utorak, 15. prosinca 2009.
CRNI BISERI
Ponekad te imam,
pogledavam i pratim,
kroz prozirno trnje snivam
da te opustjelom srcu vratim...
Na dlanu te držim,
samo nadvio se strah
da te u njemu ne ugušim,
da ti zauvijek ne oduzmem dah...
Zato čuvaj mi stihove ove
da ih vrijeme ne pregazi,
čuvaj mi riječi ove
da ih zloba ne preobrazi...
Crne bisere otkrij za mene...
jednim osmjehom prekriven tren
i prestat ću slijediti sjene...
Ponekad te imam,
pogledavam i pratim,
kroz prozirno trnje snivam
da te opustjelom srcu vratim...
Na dlanu te držim,
samo nadvio se strah
da te u njemu ne ugušim,
da ti zauvijek ne oduzmem dah...
Zato čuvaj mi stihove ove
da ih vrijeme ne pregazi,
čuvaj mi riječi ove
da ih zloba ne preobrazi...
Crne bisere otkrij za mene...
jednim osmjehom prekriven tren
i prestat ću slijediti sjene...
četvrtak, 3. prosinca 2009.
De verba italica...
E' da tempo che non scrivo in italiano, forse perche' conoscendone i mostri sacri ho sempre avuto quel timore reverenziale che in altri contesti letterari non ha mai fatto capolino. Quest'italiano, che per vicissitudini private fortunatamente padroneggio con buoni risultati, e' tornato in queste ore ad impossessarsi di qualche modesto verso che lascio giudicare a voi, invisibili lettori.
L'abbraccio è corsaro,
a vele spiegate. Rotta ignota
non plagiata da correnti.
Sorella o fratello,
per sempre ermafrodita.
L'abbraccio è sangue
d'un aneurisma benigno
per lo più vagante.
Un respiro sconosciuto,
indecifrabile ossigeno.
L'abbraccio è tornare
all'importanza del tempo
quando duravano le parole.
Perchè oltre le parole
non c'è nulla che viva.
Le miglia non contano.
L'illusione è invincibile.
L'abbraccio è corsaro,
a vele spiegate. Rotta ignota
non plagiata da correnti.
Sorella o fratello,
per sempre ermafrodita.
L'abbraccio è sangue
d'un aneurisma benigno
per lo più vagante.
Un respiro sconosciuto,
indecifrabile ossigeno.
L'abbraccio è tornare
all'importanza del tempo
quando duravano le parole.
Perchè oltre le parole
non c'è nulla che viva.
Le miglia non contano.
L'illusione è invincibile.
srijeda, 2. prosinca 2009.
Línia 1
T'espanten els anys,
homenet abrigat
que vagues pel matí
buscant dreceres fidels;
t'espanten els espais oberts
i et fan fàstic.
Te'ls dibuixaré tots,
sobre el mirall, així,
ara i aquí mateix
perquè t'hi reconeguis
sense enganys i trampes
tou, rosa i plàstic.
El seient que t'acull
no és més que un silenci malaltís, moribund.
No te'n vagis, ninot groguenc.
No deixis de veure-hi, home.
T'espanten els anys,
homenet abrigat
que vagues pel matí
buscant dreceres fidels;
t'espanten els espais oberts
i et fan fàstic.
Te'ls dibuixaré tots,
sobre el mirall, així,
ara i aquí mateix
perquè t'hi reconeguis
sense enganys i trampes
tou, rosa i plàstic.
El seient que t'acull
no és més que un silenci malaltís, moribund.
No te'n vagis, ninot groguenc.
No deixis de veure-hi, home.
ponedjeljak, 30. studenoga 2009.
Epitaf jednog ljeta: kolovoški ples
Hladne su kapi jutros
oprale prozirne duše,
u progonstvo potjerale
vrući bijes starih borova.
Jesen je pokucala,
ništavilo se odazvalo;
oronulim korakom
ušla je nepozvano.
Riječi sporo teku sad,
u sjeti se vuku i isparavaju,
odzvanjaju nepreglednim daljinama,
čuje ih samo skamenjeno pero.
Na ogledalu života
ostala je tek gorčinom otisnuta slika...
ona prebire nevidljive valove nade,
igra se s tamnim plamenovima kiše.
Hladne su kapi jutros
oprale prozirne duše,
u progonstvo potjerale
vrući bijes starih borova.
Jesen je pokucala,
ništavilo se odazvalo;
oronulim korakom
ušla je nepozvano.
Riječi sporo teku sad,
u sjeti se vuku i isparavaju,
odzvanjaju nepreglednim daljinama,
čuje ih samo skamenjeno pero.
Na ogledalu života
ostala je tek gorčinom otisnuta slika...
ona prebire nevidljive valove nade,
igra se s tamnim plamenovima kiše.
petak, 27. studenoga 2009.
Svinjske gripe
Hajlanderi
Pod nebeskim mikroskopom
vrše se eksperimenti,
svakim danom novost neka.
Zbilja se zbiva obilje otkrića.
Kao da bakterije slijede
zakone čuvstava,
ali neki Parazit
ne da mi da znam,
zavukao se podlac
i već je razmnožen.
Čudni su putevi mikroorganizama
s termičkom izolacijom
što sramežljive zarobljenike glume.
U kazalištu laboratorija hara
tetanus besmrtni.
Pod nebeskim mikroskopom
vrše se eksperimenti,
svakim danom novost neka.
Zbilja se zbiva obilje otkrića.
Kao da bakterije slijede
zakone čuvstava,
ali neki Parazit
ne da mi da znam,
zavukao se podlac
i već je razmnožen.
Čudni su putevi mikroorganizama
s termičkom izolacijom
što sramežljive zarobljenike glume.
U kazalištu laboratorija hara
tetanus besmrtni.
četvrtak, 19. studenoga 2009.
De vulgari vita...
Na blogu obično ostavljam pjesničke uratke, ali danas, ponukan cjelokupnom situacijom oko sebe, osjećam potrebu da se ljudima obratim na drugačiji način.
Zbrojivši sve pluseve i minuseve u dosadašnjem životu, sa zadovoljstvom dolazim do pozitivnog rezultata. U ovom trenutku se mogu opisati kao sretna osoba čije su najveće brige bavljenje voljenim predmetom istraživanja. Takvo stanje mogu pripisati nekim svojim zaslugama, ali i dobrim lančanim okolnostima (čitaj: trud onih kojima je stalo do mene). Katkad se zapitam koliko sam sve ovo zapravo zaslužio i po kojim ću stazama kročiti, hoću li biti dovoljno odgovoran da budem koristan zajednici, što je meni osobno primaran cilj svakog ljudskog bića. Jesam li shvatio da se ovakva odskočna daska mora iskoristiti? Život ne čeka one koji kasne ili su zaokupljeni razmišljanjem, možeš biti bezobzirno brz ili filozofski kalkulant; prostor između tih dvaju odabira je širok, premda nezahvalan. Nazvao bih ga tupilom. To je naizgled dobroćudni kavez gdje je odgovornost svedena na minimum, refleksi umrtvljeni, a djela značajna koliko i san kojeg se nismo u stanju sjetiti.
U meni tinja iracionalna hrabrost, opasna hrabrost. Nisam siguran hoću li je ikad spoznati i jesam li kadar iskoristiti sve njezine prednosti, ne za sebe osobno niti za uži krug meni značajnih ljudi, za koje znam kako dišu, već za buđenje kolektivne svijesti. Ta svijest je danas prijeko potrebna, poput zraka kojim se svakodnevno hranimo, a nju većina društva, u obliku pojedinaca, odbacuje jer u njoj nema kratkoročne koristi. Znam da je ovakva vrsta terena podložna omalovažavanju i lakom vrijeđanju, toga sam potpuno svjestan. Ipak se radi o najplićim i najnefleksebilnijim ljudskim emocijama kojima nisu potrebne posebne sposobnosti izražavanja, premda se inteligencija ne smije spajati s nečijom elokvencijom. Postoje ljudi bezgranične razgovorljivosti, ali i gluposti, te isto tako stidljivih pojedinaca koji možda neće cijelu večer ispustiti riječ iz svojih usta, a da odjednom, kao munja iz vedra neba, sijevne najveća mudrost dotadašnjeg druženja. Kod ljudi nema aksioma, stalnih pravila i matematičkih jednadžbi.
Volio bih da ljudi shvate važnost samostalnog rasuđivanja i dijaloga, da budu ljudi, a ne skupina lako obmanjivih sličica.
Zbrojivši sve pluseve i minuseve u dosadašnjem životu, sa zadovoljstvom dolazim do pozitivnog rezultata. U ovom trenutku se mogu opisati kao sretna osoba čije su najveće brige bavljenje voljenim predmetom istraživanja. Takvo stanje mogu pripisati nekim svojim zaslugama, ali i dobrim lančanim okolnostima (čitaj: trud onih kojima je stalo do mene). Katkad se zapitam koliko sam sve ovo zapravo zaslužio i po kojim ću stazama kročiti, hoću li biti dovoljno odgovoran da budem koristan zajednici, što je meni osobno primaran cilj svakog ljudskog bića. Jesam li shvatio da se ovakva odskočna daska mora iskoristiti? Život ne čeka one koji kasne ili su zaokupljeni razmišljanjem, možeš biti bezobzirno brz ili filozofski kalkulant; prostor između tih dvaju odabira je širok, premda nezahvalan. Nazvao bih ga tupilom. To je naizgled dobroćudni kavez gdje je odgovornost svedena na minimum, refleksi umrtvljeni, a djela značajna koliko i san kojeg se nismo u stanju sjetiti.
U meni tinja iracionalna hrabrost, opasna hrabrost. Nisam siguran hoću li je ikad spoznati i jesam li kadar iskoristiti sve njezine prednosti, ne za sebe osobno niti za uži krug meni značajnih ljudi, za koje znam kako dišu, već za buđenje kolektivne svijesti. Ta svijest je danas prijeko potrebna, poput zraka kojim se svakodnevno hranimo, a nju većina društva, u obliku pojedinaca, odbacuje jer u njoj nema kratkoročne koristi. Znam da je ovakva vrsta terena podložna omalovažavanju i lakom vrijeđanju, toga sam potpuno svjestan. Ipak se radi o najplićim i najnefleksebilnijim ljudskim emocijama kojima nisu potrebne posebne sposobnosti izražavanja, premda se inteligencija ne smije spajati s nečijom elokvencijom. Postoje ljudi bezgranične razgovorljivosti, ali i gluposti, te isto tako stidljivih pojedinaca koji možda neće cijelu večer ispustiti riječ iz svojih usta, a da odjednom, kao munja iz vedra neba, sijevne najveća mudrost dotadašnjeg druženja. Kod ljudi nema aksioma, stalnih pravila i matematičkih jednadžbi.
Volio bih da ljudi shvate važnost samostalnog rasuđivanja i dijaloga, da budu ljudi, a ne skupina lako obmanjivih sličica.
utorak, 17. studenoga 2009.
...
Dahom što ponire niz lice moje
čujem sjećanjima spletene boje,
čujem uru progona bratske ptice,
na krilima njenim toksične klice;
predugo nam traje oproštajni čas,
putevima odzvanja duboki bas.
Sad kad sumrak pred bojama korača,
da li mi je sjena zbog toga kraća?
Jesu li tajne moje otkrivene
što ostadoh bez tijela i sjene?
Splav pred vȁlom u studenu večer mre,
kako da je spasim da ne isčezne?
Sav taj mrak i dah što u njemu tone
kida žile, životu drage spone;
čemu onda pusti trud da ishlapi,
k'o krv do posljednje vrijedne kapi?
Niz lice moje još ponire taj dah,
al' ne poznam više ni suze ni strah.
Dahom što ponire niz lice moje
čujem sjećanjima spletene boje,
čujem uru progona bratske ptice,
na krilima njenim toksične klice;
predugo nam traje oproštajni čas,
putevima odzvanja duboki bas.
Sad kad sumrak pred bojama korača,
da li mi je sjena zbog toga kraća?
Jesu li tajne moje otkrivene
što ostadoh bez tijela i sjene?
Splav pred vȁlom u studenu večer mre,
kako da je spasim da ne isčezne?
Sav taj mrak i dah što u njemu tone
kida žile, životu drage spone;
čemu onda pusti trud da ishlapi,
k'o krv do posljednje vrijedne kapi?
Niz lice moje još ponire taj dah,
al' ne poznam više ni suze ni strah.
utorak, 10. studenoga 2009.
Beyond the white morning
I remember being asleep
a second long as one whole hour
the virtouosity of dreaming
coming through the smoke
In the clumsy embrace
of undefined colours
saved in a speechless moment
out in the perfect silence
where even breathing disappears
Le ciel est simple
Le ciel parle
Another day is fading, failure overrunned
night is coming faster
The pressure of life released
youth restored, for a minute passed in wishes
Fingers approaching eyes
without control, moved by invisible wind
This rain is buying my soul
this curtain is bringing back my hidden half.
ponedjeljak, 9. studenoga 2009.
Mene samo vjetar zna
Mene samo vjetar zna,
njemu dušu odajem,
u njemu moje riječi žive,
on ih čuva…
Njegov divlji vihor
diže me kad posrnem,
pokreće kad zastanem.
Mene samo vjetar zna,
korake moje prepoznaje,
u njemu moje želje plamte,
on ih ostvaruje…
Njegov strašni huk
veže me za vječnost,
uzima me za ruke
i odnosi.
srijeda, 28. listopada 2009.
Erotomànies...
I
D'instints immensos viu la pell
feble, s'emmudeix sota els llençols
que murmuren de nueses perfectes
La nit (a vegades)
pot ser infinita...
i nostra.
II
Omplir de batecs el cor mort,
renaixer i beure'n
la por dolça, emborratxar-se'n
Tastant la mel fugaç
els llavis abracen somnis
i temptacions massa temptadores
utorak, 27. listopada 2009.
Les botigues
A la botiga del passat
s'hi venen desitjos incomplerts,
unes joguines trencades
pels qui s'estimen més caminar enrere. Pels nostàlgics.
A la botiga del present
s'hi venen il.lusions mesquines,
mots, discursos, promeses,
pels qui no paren de xocar contra els murs. Per nosaltres.
A la botiga del futur
no s'hi ven res, ni molts menys.
Allà tot és possible. I molt més,
pels qui obren portes sense manilles. Pels somiadors.
A la botiga del passat
s'hi venen desitjos incomplerts,
unes joguines trencades
pels qui s'estimen més caminar enrere. Pels nostàlgics.
A la botiga del present
s'hi venen il.lusions mesquines,
mots, discursos, promeses,
pels qui no paren de xocar contra els murs. Per nosaltres.
A la botiga del futur
no s'hi ven res, ni molts menys.
Allà tot és possible. I molt més,
pels qui obren portes sense manilles. Pels somiadors.
četvrtak, 22. listopada 2009.
Recept za iskrenost
Lažljiv sam k'o pas, osudio sam se na tumaranje skliskim hodnicima. U hodu skrivam što se putem zapitam i naoružavam se taštinom. Tepih kojeg sam crvenog zamišljao truli do crnila, na to sam upozoravan. Ne posustajem jer neuračunjivo izmišljam sebe, ako stanem bit ću gol, k'o kralj, k'o kralj pasa. Ulice su premale, a trgovi već postaju tijesni. Zbijam samo meni razumljive šale dok razmišljam o svom sljepilu u svom sljepilu. Ne čujem kako cipele gaze pseći izmet.
utorak, 20. listopada 2009.
Kad te gledam
Da me razumiješ
ne moraš vidjeti to što vidim,
možeš tajne čuvat'.
Kad pred pitanjima sazidaš šutnju,
ne daj da ti oči utrnu,
u moje ih skloni
bez straha, bez okova,
slobodna.
Da ne bude navika
to što se novim zrakom hraniš,
punim plućima diši.
Ima razloga što te gledam,
ali do njih moraš sama,
možda onda dospiješ
do granica mojih tlapnji,
nasmijana.
Da me razumiješ
ne moraš vidjeti to što vidim,
možeš tajne čuvat'.
Kad pred pitanjima sazidaš šutnju,
ne daj da ti oči utrnu,
u moje ih skloni
bez straha, bez okova,
slobodna.
Da ne bude navika
to što se novim zrakom hraniš,
punim plućima diši.
Ima razloga što te gledam,
ali do njih moraš sama,
možda onda dospiješ
do granica mojih tlapnji,
nasmijana.
subota, 17. listopada 2009.
Preludij snu
Le temps de l'oubli
Une cloche moche
qui sonne lointaine,
elle vole mes mots…
minuit.
Le silence
plus près maintenant,
la distance
croissante,
fugitive,
invraisemblable
dans la pluie d'automne.
Je laisse tomber
mon esprit,
il ne peut plus marcher,
il ne sait plus parler,
une autre heure s'en va.
L'aube finalment…
je lève mes yeux
en cherchant dieu
élevé, du meilleur milieu…
petak, 16. listopada 2009.
Pusti neka svira, srce gine od tišine...
Zalutale note
Hladno je srcu večeras,
dok te prsti traže,
a nailaze samo na visoki, grubi zid…
U komediji ovoj
ne znam glumiti,
za tragediju sam stvoren…
Riječi se same slažu,
snaga postaje prašina,
misli poklanjam umornom nebu…
Još samo jedan tren
da izgubim se u ovoj noći
kojoj ne nazire se kraj…
I prebirem sjećanja,
daleko su iza mene,
u magli ljubav svira…
Plivaju u bespućima sna,
novog skladatelja traže,
zalutale note…
srijeda, 14. listopada 2009.
nedjelja, 11. listopada 2009.
Romanços de lluna
Le passant pensif
„Des mots vagues
nous inspirent
Des blagues, en vérité.“
Il marchait
tout seul
empereur du vide
Pieds dans la boue
Il songeait
Les yeux ouverts.
Ainsi donc
cet homme allait
Jusqu'au fond de son chemin
Il murmurait
de sa jeunesse
marquis du putride
Soldat mal vêtit
Il disparait
Dans une guerre inconnue.
Voilà donc
ce petit récit
d'un homme insignifiant.
Parfois
On n'est que
des passants pensifs.
„Des mots vagues
nous inspirent
Des blagues, en vérité.“
petak, 9. listopada 2009.
Duhovi prošlosti
Nemam neki prisnije odnose s duhovima prošlosti. Mislim, nesumnjivo postoje i s vremena na vrijeme se stidljivo pojave, čak skliznu do moždanog središta sjećanja, ali isto tako isčeznu gotovo na prstima, neuredno.
Kako bih sve ovo objasnio u što manje riječi ne znam i da budem još iskreniji, nije me pretjerano briga. Neka sjećanja ne zaslužuju biti važnija od prašine vulgaris; usudio bih se reći da je i ta obična prašina konzistentnija od poneke začahurene uspomene koju volimo čuvati, a da ju ipak na kraju potisnemo iz razloga što traumatični trenuci prvi isplivaju. Stvarnost u sjećanju je povratak na zemlju, neka vrsta osvještenja poput jutarnjeg umivanja.
Život napokon nije vrijedan okretanja unazad, osim ako ne volite stalno zapinjati. Jedino je pogledom uperenim u sutra moguće očuvati snove.
Kako bih sve ovo objasnio u što manje riječi ne znam i da budem još iskreniji, nije me pretjerano briga. Neka sjećanja ne zaslužuju biti važnija od prašine vulgaris; usudio bih se reći da je i ta obična prašina konzistentnija od poneke začahurene uspomene koju volimo čuvati, a da ju ipak na kraju potisnemo iz razloga što traumatični trenuci prvi isplivaju. Stvarnost u sjećanju je povratak na zemlju, neka vrsta osvještenja poput jutarnjeg umivanja.
Život napokon nije vrijedan okretanja unazad, osim ako ne volite stalno zapinjati. Jedino je pogledom uperenim u sutra moguće očuvati snove.
srijeda, 7. listopada 2009.
Mene samo vjetar zna
Mene samo vjetar zna,
njemu dušu odajem,
u njemu moje riječi žive,
on ih čuva…
Njegov divlji vihor
diže me kad posrnem,
pokreće kad zastanem.
Mene samo vjetar zna,
korake moje prepoznaje,
u njemu moje želje plamte,
on ih ostvaruje…
Njegov strašni huk
veže me za vječnost,
uzima me za ruke
i odnosi.
Mene samo vjetar zna,
njemu dušu odajem,
u njemu moje riječi žive,
on ih čuva…
Njegov divlji vihor
diže me kad posrnem,
pokreće kad zastanem.
Mene samo vjetar zna,
korake moje prepoznaje,
u njemu moje želje plamte,
on ih ostvaruje…
Njegov strašni huk
veže me za vječnost,
uzima me za ruke
i odnosi.
utorak, 6. listopada 2009.
Esperant el que ens toca viure...
L'home-arbre
Passos no gaire joves,
uns rams dubtosos, arrossegant-se
vora la riva inexpressiva.
Buscant tavernes, llits de consolació, clorofil•la.
L'esquena solitària,
fa uns quants anys ben erecta,
dreta cap al firmament,
mai tan a l'abast
Li van demostrar
l'impossibilitat de ser perfecte
i ell encara no s'ho creu
I fuig dins aquest ordre
arbitrari i creuat.
Memento I
Javljaš se
kao nekada davno
i (davno) kao nekada, utihneš
prolazeći kroz riječi
Sad vidiš,
imala si sve odjednom
i sve si (odjednom) prosula
otpuzavši od srži
Poslušaj se
dok sama spavaš
i dok spavaš (sama), osjeti
tamu i sebe samu.
Kako lažeš
iza spljoštenih očiju
i iza očiju (spljoštenih) bježiš
Da te slijedim, ne želim.
Put okamenjenih misli
U blizini procvjetale trešnje
teče put okamenjenih misli.
Na jastuku misli leže,
potlačene svojim blijedošću,
neuredne, svojeglave.
na dlanu ih držim,
brojim i okrećem,
vrtim i prevrćem;
nemaju života ni imena.
Davno izbrisani dani
plove morima tišine,
zapleteni u mreži mrtvih sjećanja.
Na tom putu,
koji nikom ne pripada,
slažu se riječi,
love se uske istine,
gomilaju široke laži,
nad potraćenim vremenom
bezimenih, izbrisanih lica.
ponedjeljak, 5. listopada 2009.
Bijaše to u vrijeme ljubavnih jada...
Noć sjećanja
Možda te ponekad
misli odvedu k meni,
možda samo,
na bijedni tren,
makar sve što nas je spajalo
sad nas dijeli,
možda se u nekom kutku srca
sjetiš da postojim.
Jer gorim
u ovoj bezidejnoj ljubavi...
milijun riječi slušam,
ali samo tvoje pamtim.
Pusti da se noćas
utopim u tvojim očima...
sakrij me!
Pričat ćeš
o srcu okovanog zimom,
o ljubavnom vihoru...
vječnom utočištu mojih nemira.
Znaj da zahvalan ću tebi biti,
vjernoj družici iskopanoj iz sivila,
kucnut će kasna ura.
I tad sjetit ćeš se
izgubljenog vremena,
i vrtit ćemo blijede slike...
a u njima ništavilo,
tek prašina, pepeo i mi.
Možda te ponekad
misli odvedu k meni,
možda samo,
na bijedni tren,
makar sve što nas je spajalo
sad nas dijeli,
možda se u nekom kutku srca
sjetiš da postojim.
Jer gorim
u ovoj bezidejnoj ljubavi...
milijun riječi slušam,
ali samo tvoje pamtim.
Pusti da se noćas
utopim u tvojim očima...
sakrij me!
Pričat ćeš
o srcu okovanog zimom,
o ljubavnom vihoru...
vječnom utočištu mojih nemira.
Znaj da zahvalan ću tebi biti,
vjernoj družici iskopanoj iz sivila,
kucnut će kasna ura.
I tad sjetit ćeš se
izgubljenog vremena,
i vrtit ćemo blijede slike...
a u njima ništavilo,
tek prašina, pepeo i mi.
subota, 3. listopada 2009.
Neki stariji radovi
Ona nad oblacima
Ona nad oblacima
Ponekad tužna,
obješena o vrijeme,
koje nemilosrdno krade dušu njenu
skrivenu u zatvorenoj ruci,
pokrivenoj zlatnim obroncima kose.
U crnom suncu,
U crvenom oblaku,
netaknutu je viđam.
Ne trebaju joj riječi,
jer ona ima oči,
tisuće, naizgled, opipljivih svjetova…
slijedim tragove
koje ostavlja njezin smijeh,
i nalazim je…
onda kad zaspem.
Ona je nad oblacima,
polegnutih misli,
u hladni sumrak zatvara prozor
osjećajima, suzama i mojoj sjeni.
A new beginning
Trećeg dana u mjesecu listopadu 2009. godine započinjem s novom, virtualnom, ali ipak nadam se uspješnom stranicom u svom strmoglavom životu.
Obično sve novosti predstavljam s određenim filozofiranjem odnosno okolišanjem s primjesom arogancije. Mislim da ću to danas izbjeći i latiti se nekog konkretnog posla, a tu ću konkretnost nastojati prikazati kroz svoje radove, prvenstveno pjesničke, ponekad i zapisivanjem trenutnih inspiracija...znate ono, kad se nečeg sjetite i pomislite: "Kako dobro zvuči!". Međutim, zbog sna ili drugih neprilika ne da vam se tu divnu misao zapisati. I zaboravite na nju.
Nadam se da će ovaj blog biti dobar ispušni ventil, te da ću izgubljene misli svesti na minimum.
Hvala svemogućem Internetu i do pisanja.
Obično sve novosti predstavljam s određenim filozofiranjem odnosno okolišanjem s primjesom arogancije. Mislim da ću to danas izbjeći i latiti se nekog konkretnog posla, a tu ću konkretnost nastojati prikazati kroz svoje radove, prvenstveno pjesničke, ponekad i zapisivanjem trenutnih inspiracija...znate ono, kad se nečeg sjetite i pomislite: "Kako dobro zvuči!". Međutim, zbog sna ili drugih neprilika ne da vam se tu divnu misao zapisati. I zaboravite na nju.
Nadam se da će ovaj blog biti dobar ispušni ventil, te da ću izgubljene misli svesti na minimum.
Hvala svemogućem Internetu i do pisanja.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)