Kuća
na kraju grada. Ni velika, ni mala.
Kakva je bila, takva je i sada,
tvoja i moja, kuća na kraju grada.
Kuća
presječenih niti. Muzika još svira,
mrak je pun, al' noći nismo siti
u našoj kući presječenih niti.
Zapinju i kližu znana lica
što ih goni povratak kući
u koju nikad neće stići
njihov obris, njihova skica.
Kakvu li zavjeru gradovi kuju?
Koje to stare mostove ruše?
Znana lica zaborave na duše
I olako svoju djecu truju.
Čime da prehranim strah?
Čuđenjem? Zatvorenim vratima?
Strah će nas nadživjeti
jer ga dišemo iznutra
i ne prepoznajemo znakove
iskrenih lica, izmišljenih rupa.
Sklopi oči i broji do dvadeset i osam. Broji.
Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam…
i onda…
