četvrtak, 18. veljače 2010.

Notturno

Riposa fra i muri
sepolto dal perfido timore,
i muri ricordano, i muri sanno.

La notte se ne vanno, svaniscono.

Ecco, un canguro balza
dal marsupio, amico
immaginario, ricordo d'una canzone:

Favola a cui si crede.

Compito scritto
in un baleno, il cipresso, l'edera, il pino,
l'alloro, l'acacia, la nespola:

La giungla dei primi passi.

L'orto, labirinto magico,
prodezze fra gatti ed altalene;
scarpe lucide di terra.

Un dispetto, un ramo di tamarice.

Il paradiso via ghiaia
sulla fronte giocosa, sangue
sul viso, ridicole smorfie.

Un circo vero e proprio.

Il giglio a caccia
di gioia protegge dalla macchina,
clessidra selvaggia, arrogante:

L'oblio nell'oblio cade
(tutto è nuovamente vivo e reale).

Il cortile si fa bianco tutt'intorno,
una vita intera come un solo giorno.

srijeda, 10. veljače 2010.

Nokturno

Počiva u zidovima,
zakopan podmuklim strahom,
zidovi pamte, zidovi znaju.

Noću nestaju, odlaze.

Tad klokan iskače
iz tobolca, imaginarni
prijatelj, sjećanje na pjesmu.

Bajka kojoj se vjeruje.

Zadaća napisana
za tren, čempres, bršljen, bor,
lovor, nešpula, bagrem:

Džungla prvih koraka.

Vrtni labirint čuda,
podvizi ljuljačke i mačke;
postole ulaštene zemljom.

Za dišpet, tamarisov prut.

Raj putem šljunka
na razigranom čelu, krv
na licu, smiješne grimase.

Pravi pravcati cirkus.

Ljiljan u lovu
na sreću štiti od stroja,
divlje, bahate klepsidre:

Zaborav u zaborav pada
(sve je opet živo i stvarno).

Dvor se prvim snijegom bijeli,
Jedan dan kao jedan život cijeli.

ponedjeljak, 8. veljače 2010.

Versi pomeridiani

E luce…non fu

Nei tardi pomeriggi
di una vita qualunque
mi si rivelo' tacitamente
un'immagine sconosciuta…
il respiro soffuso
di un'anima vagante,
la voce eterea
d'un viso mai visto
l'ultimo pensiero…
che fosse il mio?
Certo e' che non me ne accorsi.

Quanta insensatezza!
Quante albe, quanti tramonti…
quanti soli, quante lune
quanti deserti di vita senza dune,
ma solo lacrime di pietra e vento
il niente intorno, io lo vedo, io lo sento…
poca importanza ha
il silenzio per cui vivo
l'ultimo pensiero…
che fosse il mio?
Certo e' che non me ne accorsi.

E luce…non fu.
Ne ora ne mai piu'.

Versi pomeridiani

E luce…non fu

Nei tardi pomeriggi
di una vita qualunque
mi si rivelo' tacitamente
un'immagine sconosciuta…
il respiro soffuso
di un'anima vagante,
la voce eterea
d'un viso mai visto
l'ultimo pensiero…
che fosse il mio?
Certo e' che non me ne accorsi.

Quanta insensatezza!
Quante albe, quante tramonti…
quanti soli, quante lune
quanti deserti di vita senza dune,
ma solo lacrime di pietra e vento
il niente intorno, io lo vedo, io lo sento…
poca importanza ha
il silenzio per cui vivo
l'ultimo pensiero…
che fosse il mio?
Certo e' che non me ne accorsi.

E luce…non fu.
Ne ora ne mai piu'.

utorak, 2. veljače 2010.

Pet bunara...


Naš Zadar obiluje mjestima koja, unatoč tome što su od kamena ili opeke, žive nekim svojim životom, kao da su samostalna živa bića. Izgrađena ljudskim umom, trudom i rukama, tim istim ljudima, njihovim stvoriteljima, uzimaju dah i udišu njihove dragocjene minute. Kad nečije prebudno oko zaluta i nevještom kontemplacijom krene opisati to mjesto puno sjećanja, sve one stvari za kojima svakodnevno slijepo jurimo postanu lanjski snijeg i obuzme nas gromka tišina razmišljanja.


Pet bunara

Rani dah
još mračnog, hladnog jutra
bježi zvijezdama nad dvorom,
usputnoj stanici dvjema sjenama
na putu ka snu;
treperi obris sjećanja vodenih boja,
jedva čujna jeka korake čuva,
a budna straža Kule Kapetanove
uznosito se drži;
perivojem ptice lutaju
i vrijeme je tu negdje,
prikovano na krilima njihovim
što uvijek preko mora gledaju.

Tanka mreža
suludih, neznanih svjetova
nestaje u hodniku krošanja,
stazom šeste ure što kuca
kao u žilama krv;
to grad, stopljen s dimom besmrtnim
izranja iz kamenih bunara
budeć' svoju zaboravnu djecu
pod nebom ravnodušja;
ptice što perivojem lutahu
sad nad životima lete,
gutaju im odbačeno vrijeme
i preko mora na krilima odnose.