Naš Zadar obiluje mjestima koja, unatoč tome što su od kamena ili opeke, žive nekim svojim životom, kao da su samostalna živa bića. Izgrađena ljudskim umom, trudom i rukama, tim istim ljudima, njihovim stvoriteljima, uzimaju dah i udišu njihove dragocjene minute. Kad nečije prebudno oko zaluta i nevještom kontemplacijom krene opisati to mjesto puno sjećanja, sve one stvari za kojima svakodnevno slijepo jurimo postanu lanjski snijeg i obuzme nas gromka tišina razmišljanja.
Pet bunara
Rani dah
još mračnog, hladnog jutra
bježi zvijezdama nad dvorom,
usputnoj stanici dvjema sjenama
na putu ka snu;
treperi obris sjećanja vodenih boja,
jedva čujna jeka korake čuva,
a budna straža Kule Kapetanove
uznosito se drži;
perivojem ptice lutaju
i vrijeme je tu negdje,
prikovano na krilima njihovim
što uvijek preko mora gledaju.
Tanka mreža
suludih, neznanih svjetova
nestaje u hodniku krošanja,
stazom šeste ure što kuca
kao u žilama krv;
to grad, stopljen s dimom besmrtnim
izranja iz kamenih bunara
budeć' svoju zaboravnu djecu
pod nebom ravnodušja;
ptice što perivojem lutahu
sad nad životima lete,
gutaju im odbačeno vrijeme
i preko mora na krilima odnose.
Nema komentara:
Objavi komentar