I duša zauzima neki prostor 

Svaki brod, kad isplovi, bio on mali, nešto veći ili pak gigant, ima svog osobnog remorkera, neku intimnu priču, katkad sasvim prizemnu, a nekad uzvišenu misiju, neki razlog što ga vuče od mula prema pučini i obratno. Bilo da se radi o pasari, leutu, koči, galiji, trajektu, podmornici, nosaču aviona ili transoceanskom brodu, u njihovom ćemo pjenušanju mora uvijek naći tragove zapovijedi, molitvi, beštimanja i zahvala; dakako, ukoliko se tijekom svojih putovanja sačuvaju od morskih trapula ili se ukažu kakvom sretnom roniocu, ako ih je već zadesio najgori mogući životni ishod. Pred vama je važno nevažna priča o brodovima, barkama, čamcima, plovilima, zovite ih kako vam drago. I slobodno se poslužite simbolikom, ako je pronađete. Legende kažu da se, ovisno o ulozi plovila i njihovoj sudbini, sami barkajoli s onoga svijeta pobrinu za njihove posmrtne ostatke. Tako je npr. podmukli Haron jedva dočekao da se domogne bahatog Titanika, samouvjerenog diva ograničene inteligencije. Za njega je, dobivši odobrenje od šefa Pakla d.o.o., izgradio zasebni krug, budući da ga je bilo nemoguće transportirati preko Aherona. Ostavio je neku nevažnu olupinu u Atlantiku, čisto reda radi, i pokupio sirotog Titanka. Bilo je dotad i drugih lađa i lađara koji su mislili da su besmrtni (Odisej je tako skoro poginuo, spasio ga joker zovi Zeusa), ali nitko nije zračio takvom arogancijom kao što je to činilo čudo iz Bristola zajedno s posadom. I tako se naš dragi Haron nasladio i zasitio, barem do svjetskih sukoba većih razmjera. A Titanko još uvijek stenje i cmizdri, kažu da mu je plač nalik primjesi mačjeg parenja i basa Mirne Berend. Za smrtonosnu santu leda je rečeno kako je zadnji put viđena u društvu najboljeg pelinskog ekstrakta namijenjenog najvjerojatnije samom Svevišnjem. To se bogami zove božja volja. Naravno, nije Titanik jedini nastradali brod u ljudskoj povijesti, premda su ga toliko izreklamirali da se pitam gdje li su njegovi dimnjaci na Gavrilovićevoj pašteti, hm?! To se zasigurno ne može reći za tisuće brodova s lijekovima, hranom i ranjenicima potopljenima za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Oni su pak trebali biti primljeni, i to ceremonijalno, s visokim počastima, u Raj. No cijela priča ima trač pozadinu. Naime, gotovo svemogući Sv. Petar je imao nemalih logističkih problema i teških dilema kad su mu se, nakon Salamine i Lepanta, dogodila masovna ratna potapanja i ukazali novi gosti, od mesa i metala, pred vratima. Pa nije Raj Rotterdam, zaboga! Ili neko vječno počivalište gdje će se te grdosije i patuljasti čamci za spašavanje bućkati u vijeke vjekova! Budući da, za razliku od kolege Harona, nije dobio dopuštenje za izgradnju odnosno nadogradnju Raja i sjetivši se svoje ribarske prošlosti, Sv. Petru je sinulo gdje bi mogao smjestiti tu silnu flotu kako bi im osigurao besmrtnost, a da ne završe u kakvom rezalištu Limba ili Čistilišta, najvećim, ali i prenapučenim čekaonicama. To je bilo mjesto idile i blagostanja, mira i razvoja, u najljepšoj zemlji na svijetu, tamo gdje je mediteran kakav je nekad bio. Da, pogađate, radi se o hrvatskim brodogradilištima. Sve te napaćene duše svakakvih vrsta plovila, od čamca za spašavanje do krstarice, postale su godinama neizdrživo breme čak i jednom posve zdravom, principijelnom ekonomskom sustavu poput hrvatskog. I duša zauzima neki prostor, zar ne? Tako je, pomalo neodgovorno, kad je ponestalo mjesta u škveru, počelo spiritualno punjenje geomorfoloških oblika karakterističnih za našu obalu. Postoji mali milijun neistraženih grota u blizini „Viktora Lenca“, „3. Maja“, „Brodosplita“, pa čak i „Lamjane“ koje je rajski portir uključio u sustav podmorskih tunela. Reljef hrvatske obale se tako pokazao iznimno korisnim za nedaće koje su snašle nebeska prostranstva. Izgleda da se upravo jedino i Nebu možemo i obratiti, kad nas je ono već nasamarilo.